Šta učiniti sa svim majmunima koji skaču okolo unutar naše glave?
“Cilj svake duše je sloboda, majstorstvo, sloboda od robovanja materijom i mislima, majstorstvo nad vanjskom i unutrašnjom prirodom.”
Ovo je fraza Swamija Vivekande, jednog od najpoštovanijih spiritualnih vođa modernog vremena. On je bio praktično prvi Indijski jogi koji se pojavio prije Zapadnjačkog nadzora. Na prvom parlamentu Svjetskih Religija u 1983 u Chichagu, on je impresionirao mnoge sa svojom jednostavnošću i jasnoćom. Samo govoreći ono što je očigledno, “Sestro i braće Amerike!” on je dobio dvije minute staječih ovacija od sedam hiljada prisutnij. S jedne strane, on je slatko pozvao pažnju zatvoru naših uvjerenja. Pričao je priču o žabi koja je vjerovala da tamo gdje je ona dobro živjela bio jedini svijet o kojem je ona stvarno željela znati i odbila je vjerovati da postoje i drugi.
“To je bila poteškoća cijelo vrijeme. Ja sam Hindu. Ja sjedim u svom vlastitom dobru i mislim da je cijeli svijet to malo moga dobra. Krišćanin sjedi u svom malom dobru i misli da je cijeli svijet njegovo dobro. Muhamed sjedi u svog malo dobra i misli da je to cijeli svijet.”
Mi ugodno zaboravljamo da sva vjerovanja i prakse su uglavnom izvan naših dubljih ja. Kako idemo dalje u iskustvo unutrašnjeg stanja, mi se mičemo od riječi, simbola, rituala pa čak i religijskih razlika. Uprkos našim različitim kulturama i tradicijama, mi smo veoma slični u duhovnoj jezgri. To je kao da je um zapeo u svom najpovršnijem stanju gdje nema apsolutno nikakve šanse da kontrolira sebe.
U njegovoj klasičnoj knjizi, Raja Joga, uporedio je um sa majmunskim ludorijama.
Ne bilo kakvim majmunom, nego onom pijanom od vina želja, otrovanog škorpionom ljubomore i zaposjednutim demonom ponosa. Iako je njegova metafora jaka, svi se možemo povezati s tim. To je stvarno nemoguće razumjeti, samo posmatranje majmunskih ludorija, može ga smiriti, ali ne i promijeniti.
Posmatrajući paralelu ovog nedostatka kontrole u Zapadnjačkoj duhovnosti,ja sam došao preko jednog Tomas Kempisovog inspirirajućeg klasika, Imitacija Krista iz 15 stoljeća.
“Kad god čovjek poželi išta preko svoje mjere, odmah on postaje nemiran. Ponosan i pohlepan čovjek nikada ne miruje; dok siromašan i ponizan u srcu ostaje u mnoštvu mira.”
Usprkos arhaičnom engleskom, bilo tko iz bilo koje tradicije može se povezati s ovim objašnjenjem o razlozima mentalnog nemira. Moramo znati kako um funkcioniše kako bi ga mogli kontrolirati.
Sa više od četrdeset godina iskustva kao student i učitelj Raja Yoga meditacije, ja se još uvijek osjećam kao početnik kad vidim mnoštvo stvari koje još uvijek trebam naučiti posebno o mom unutarnjem svijetu. Mogu iskreno reći da problem nije sam um, već ono što se događa u njemu. Na površinskoj razini meditacija može biti, kao što nam neki trenutni „stručnjaci” kažu, razmišljanje ni o čemu je pokušaj da se proizvede jasnoća. To je redu, ali ja još uvijek moram shvatiti šta kreira „skitnje i olupine” u umu i naučiti nositi se s tim.
Na osnovnoj razini, um je poput plaže gdje se valovi mentalne aktivnosti razbijaju. Tu je more dosadašnjih iskustava i budućih mogućnosti koje se kovitlaju, na ovaj naizgled slučajan način, dok se mi pokušavamo nositi s onim što se spušta na plažu. Ako sam samo pasivni svjedok igre valova, mogu postati omamljen tim nemirnim stanjem. Zaboravio sam da sam ja gospodar koji sjedi na plaži, a ne samo bespomoćni promatrač. Ja nisam plaža uma. Imam um. Ja sam tvorac svog mora iskustava i svega što dolazi od njih. Ja imam intelekt kroz koji mogu svjesno odlučiti šta želim razmišljati i šta učiniti s tim jednom kad sam to stvorio.
Možda je najveća smetnja na kontrolu tog unutarnjeg svijeta kontrolna riječ sama po sebi. Neposredna slika kontrole uma je netko tko pravi teške napore da ograniči, regulira ili stavi kočnicu na stvari koje more povraća.
U svojoj vlastitoj praksi, vidio sam da su duhovna snaga i kvalitete mentalne aktivnosti povezane. To je kao da postoji unutarnji prekidač za prigušivanje. Kako povećam svoju duhovnu snagu kroz meditaciju kreiram dovoljno svijetla da vidi stvari jasno. Negativnost nestaje u pozadini i osjećaj kontrole postaje prirodna. Kada okrenem prekidač prema dolje, sjene se vraćaju i donose sa sobom nemir.
Jednostavan primjer za razumijevanje je odnos između očekivanja i ispunjenae. Kad moj osjećaj unutarnjeg ispunjenja ide gore, ne postoji ništa što želim ili očekujem od drugih ili situacije. Kada ide dolje sve vrste želja prolijeću kako bi se kompenzirala unutarnja praznina.
Tako da je sva pitanja mentalnog majstorstva odnose na to koliko duhovne snage mogu generirati i akumulirati. Kada je moja unutarnja baterija puna mogu se suočiti sa bilo čim. Ako ne, situacije će gotovo uvijek biti jače od mog kapaciteta za nošenje s njima, i donjeti će sa sobom beskrajan niz nepotrebnih i negativne misli.
Kako onda puniti bateriju?