Mnogi ljudi imaju naviku praviti od krtičnjaka planinu (od muhe medvjeda). Oni vole da preuveličavaju stvari, da im daju veću važnost nego što je neophodno, čineći ih većim od života. Ali da li nam ovakva vrsta ponašanja i vizije zaista pomaže?
Koliko puta smo se zatekli kako se gložimo oko malih stvari koje ustvari uopšte ne znače mnogo?
Ako neko ima hiperboličnu-preuveličanu viziju, skoro uvijek će napuhati stvari izvan proporcija. Sve se preuveličava i nema uzbuđenja niti navale adrenalina bez toga! Skoro kao da se živi u fantaziji, ili u avanturističkoj i herojskoj bajci, i da se od svega napravi velika drama!
Drugi razlog zbog kojeg se preuveličavaju stvari je strah. U skorom istraživanju je otkriveno da je 94 procenata našeg straha izmišljeno, nestvarno, drugim riječima da je vrlo malo utemeljeno na realnosti. Zbog našeg straha mi onda takođe stvaramo strah u drugima. Strah i anksioznost može stvoriti samo više istog. Da li uviđamo da, kako emitujemo našu maštu u svoje okruženje, mi takođe postajemo kreatori naše stvarnosti, jer na suptilnom nivou prizovemo takve (uglavnom negativne) scenarije prema sebi.
U stvari, nastaviti proširivati situaciju je lako: mi možemo dobiti dosta pažnje kad preuveličavamo male stvari, i zbog toga to za neke ljude predstavlja skoro ovisnost. Samo ‘mali umovi’ prave od malih stvari velike.
Na suprotnoj strani, pretvaranje velikih stvari u male je umjetnost; za to je potrebna zrelost, mudrost i određeni stepen samo-discipline. Pretvoriti ‘velike stvari u male’ je obično znak osobe koja može da upravlja sobom, pa prema tome lakše može da upravlja i situacijama oko nje. Kako mi ‘rastemo’ na ovaj način, mi smo u mogućnosti da se bolje nosimo sa određenim situacijama što postajemo veći ili ‘viši’ od same situacije.
Za dušu je veoma oslobađajuće da se osloboditi starog ponašanja, predrasuda, zapamćenih povreda i zamjeranja iz prošlosti. Ako to ne uradimo, ono će razvodniti i zagaditi svaki trenutak aktivnosti koje namjeravamo poduzeti.
Naša vizija nije nevina takođe. Mi tako često tražimo nešto negativno, nekoga da okrivimo, ili težimo da nađemo nedostatak nečemu ili nekome. Ako nastavimo u tom pravcu, onda ne pomažemo sebi. Ako možemo samo prihvatiti momenat onakvim kakav jeste, i ne dozvati sjećanja iz prošlosti niti strahove za budućnost, onda je mnogo lakše primijeniti tačku, odnosno zaustaviti se.
Bez obzira na bilo koji razlog zbog kojeg smo skloni preuveličavanju, bilo da je to zbog: panike, straha, ili jednostavne želje za dramatiziranjem, trebamo shvatiti da nas naš Ego kontroliše tog momenta. Ne možemo ovladati situacijom ako smo robovi naših prenapuhanih emocija.
Ako smo utemeljeni na stvarnom osjećaju ko smo: ako smo smireni, kontrolišemo se i mirni smo, ako smo opušteni i centrirani, onda umjesto dolijevanja ulja na vatru mi ćemo poprskati situaciju hladnom vodom, odnosno gasiti požar. Mi ostajemo stabilni i činimo da se drugi oko nas osjećaju sigurno i bezbjedno.
U jednoj sekundi mi dozvoljavamo sebi da se upustimo u divlje razmišljanje, gdje jedna misao vodi ka drugoj, i trećoj i tako dalje…. … ili u istoj sekundi možemo odlučiti da upotrijebimo kočnice i zaustavimo rastrošne misli, vrijeme i energiju. Idite u suštinu. Što više idemo ka proširivanju situacije ili događaja, više im dajemo životnosti. Ako nešto nije tako važno, onda to i otpustite. Naučite da stavite tačku. Upitnike je teže oblikovati i zaokružiti, tačke su jednostavnije!
Vrijeme je … da prestanemo praviti planine od krtičnjaka (od muhe medvjeda) i da naučimo da se sasvim zaustavimo, stavimo punu tačku. Prije nego što kreneš ka proširivanju, pitaj se da li je to neophodno, ili je bolje da sačuvaš svoje vrijeme, energiju i samopoštovanje? Kako pretvaramo planine u krtičnjake, mi postajemo veći zbog toga!
Podijeli ove misli!
‘Vrijeme je…’ se proširuje daleko i naširoko! Slobodno podijelite ovu mudrost, ali da bi izbjegli bilo koji karmički povrat, molim navedite njen izvor –‘It’s Time…’ by Aruna Ladva, BK Publications London