Razmišljajući o inteligenciji, nameće mi se stalno pitanje koliko smo uopće svjesni svoje prave, duhovne inteligencije.
Usprkos velikim očekivanjima i razočarenjima vezanim za domete racionalne inteligencije, u praktičnom životu pokazalo se puno važnije biti emocionalno inteligentan, a to bi prevedeno na ovaj naš jezik racija značilo, što sam manje emocionalan to sam više inteligentan…
No, ajmo pogledati što se sve krije iza fenomena tih triju inteligencija…
Koja je razlika odnosno veza između racionalne, emocionalne i duhovne inteligencije?
Racionalna inteligencija (IQ) je proces racionalnih misli koje služe da bi se donijele odluke. To uključuje korištenje uma u analitičkom procesu, logičnom razmišljanju i prosuđivanju, što zahtijeva vrijeme, mnogo energije i mentalnu angažiranost. Emocionalna inteligencija (EQ) je zapravo oksimoron – terminološka kontradikcija. Kad ste emocionalni, vaša inteligencija zapravo splašnjava. Još postoji nerazumijevanje o tome što je emocija i kako ona utječe na našu svijest. Ljubav smo proglasili najuzvišenijom emocijom, što dovodi do zaključka da se tu radi o pozitivnim emocijama. Ali to nije tako. Sve su emocije zapravo smetnja, prepreka svijesti, umu i intelektu.
A kad su um i intelekt konfuzni, ne mogu pravilno raditi pa su razmišljanja maglovita i iskrivljena. Stoga je emocionalna inteligencija zapravo razumijevanje kako se i zašto emocije kreiraju da bi se naučilo kako ih ne kreirati. Da bi se to postiglo, trebamo razvijati duhovnu inteligenciju (SQ) koja se temelji na tri glavne postavke: znati sebe kao duh (suptilni entitet) a ne formu, znati temelj i vječnu prirodu duše, koja je suština svog života što znači biti kreativan. Ta krucijalna tri aspekta neshvaćena su zbog ega iz kojeg izranjaju sve emocije jer je ego jednostavno – pogrešan identitet.
Ego se razvija kad se ja (sebstvo) identificiram pogrešno s nekim tko nije ‘ja’. Prava ljubav, istinska radost i veselje nisu emocije, one su stanje postojanja, to nije nešto što se može naučiti u školi. U školi učimo upravo suprotno od stajališta duhovne inteligencije. No, niti obrazovni sustav u cjelini to ne razumijeva.
Kad znamo i razumijevamo sebe kao dušu, tada također uviđamo i izvor svih patnji. Uzrok svih patnji, konflikata, bijede, siromaštva i gladi danas je samo jedan – ego. Kad to spoznamo, tada shvaćamo što trebamo učiniti za sebe. To znači uvidjeti tko sam uistinu (duša) a ne ono što mi je bilo rečeno da jesam (tijelo), i ta nova svjesnost utječe na sve u našem praktičnom životu.
Nažalost, vjerojatno će 99 posto ljudi u svijetu proživjeti cijeli život u patnji, neće nikad ne spoznati sebe jer ego vlada njihovim životima. Ne učimo duhovnu inteligenciju u školi, jer se ona tamo ne može naučiti, mi je jedino možemo spoznati. Ta spoznaja može doći jedino iznutra, ne izvana, i zato je neka vrsta meditativne prakse ili samoće ključna da bi osoba razvila svoju duhovnu inteligenciju.
Je li onda moguće biti racionalno, emotivno i duhovno inteligentan istodobno?
Ne možemo odvajati aspekte inteligencije jednu od druge jer su sve one povezane. Jer onog trenutka kad zaboravimo tko smo uistinu, naša se duhovna inteligencija gubi i ego generira emocije pa se tako gubi i kvaliteta našeg racionalnog razmišljanja (IQ). Sve to postoji u svijesti svakog ljudskog bića, jedino što ne razvijamo tu svjesnost jer smo odgajani da sve druge izvanjske, fizičke stvari doživljavamo važnijima.
Nadam se da ste se zamislili malo nad ovim činjenicama i proširili svoje vidike vazene za fenomen ljudske inteligencije…